Ugledna bjeloruska novinarka i književnica Svetlana Aleksievič (1948) dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, čime je postala četrnaesta žena koja je osvojila ovu prestižnu nagradu od 1901. godine, otkako ona se dodjeljuje. Zadnja žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost bila je kanadska književnica Alice Munro, autorica kratkih priča, a dobila ju je 2013. godine.

Na hrvatski jezik prevedena je samo jedna knjiga Svetlane Aleksievič, "Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka" u izdanju Edicije Božičević, knjiga koja je vrhunac dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti, o tragediji komunizma, kao i onoj koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza kulminirala u etničkim sukobima, građanskim ratovima i terorizmu. Potresne sudbine ljudi svih naraštaja i društvenih slojeva, čije je ispovijedi Aleksievič godinama bilježila te ih pomnom dramaturgijom stopila u "roman glasova", svjedočanstva su o iznimnoj snazi i izdržljivost ljudskog bića, ali i njegovoj okrutnoj prirodi.

U SVOJIM DOKUMENTARISTIČKIM KNJIGAMA SVETLANA ALEKSIEVIČ GOVORI O VELIKIM TRAUMAMA RUSKE POVIJESTI DAJUĆI GLAS SVJEDOCIMA VREMENA, A ZBOG NESLAGANJA S VLASTI 2000. GODINE NAPUSTILA JE BJELORUSIJU TE SE TEK NAKON DESETLJEĆA EGZILA, 2011. GODINE, VRATILA U MINSK. UPRAVO TO DAVANJE GLASA SVJEDOCIMA VREMENA, POLIFONOST U PISANJU, ONO JE ŠTO JE PRESUDILO DA ŠVEDSKA AKADEMIJA, STOJI U OBRAZLOŽENJU, DODIJELI NAGRADU BJELORUSKOJ KNJIŽEVNICI.

Vijest o dobitku nagrade zatekla ju je, kako je izjavila švedskom SVT-u, kod kuće, dok je glačala, dodajući kako će joj nagrada od osam milijuna kruna (oko 6,5 milijuna kuna) "kupiti slobodu". Kako je pojasnila, potrebno joj je mnogo vremena da napiše knjigu, u prosjeku pet do deset godina za jednu, a kako trenutno ima dvije ideje za nove knjige, ovaj će joj novac omogućiti slobodu da na njima radi.

Svetlana Aleksievič rođena je 31. svibnja 1948. godine u ukrajinskom gradu Ivano-Frankovsk. Otac joj je Bjelorus, a majka Ukrajinka, a nakon što joj je otac demobiliziran, obitelj se vratila u Bjelorusiju gdje su joj se roditelji zaposlili kao učitelji. Školovanje je napustila kako bi započela novinarsku karijeru u lokalnim novinama u Narovlu.

Piše kratke priče, eseje i reportaže, no svoj pravi glas našla je pod utjecajem bjeloruskog pisca Alesa Adamoviča, autora žanra koji je on sam nazvao "kolektivnim romanom". Slijedeći taj primjer, Aleksievič je provela 30 do 40 godina mapirajući pojedince u sovjetskom i postsovjetskom dobu, ne ispisujući priču o događajima, nego povijest emocija.

"Sovjetska civilizacija… Žurim se zabilježiti njezine tragove. Poznata lica. Ne ispitujem ih o socijalizmu, nego o ljubavi, ljubomori, djetinjstvu i starosti. O glazbi, plesovima i frizurama. O tisućama detalja nestalog života. To je jedini način da strpam katastrofu u okvire onoga na što smo se navikli i pokušam nešto ispripovijedati. Nečemu se dosjetiti. Ne prestajem se diviti tome kako je zanimljiv obični ljudski život. Beskrajna količina ljudskih istina… Povijest zanimaju samo činjenice, a emocije ostaju izvan kadra. Nemaju običaj pripuštati ih u povijest. A ja pak gledam na svijet očima humanista, a ne povjesničara. Divim se čovjeku…", piše u svojem romanu "Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka".